fbpx
Hej ti! Zaprati nas!
Pratite nas! Veoma smo društveni 😉
Advertisement
Advertisement

Praktična žena

Published

on

Žao mi je da te slušam koliko silno griješiš mlada ženo. Griješiš jer si ga pustila da se baca po betonu i da te šutira jer nije dobio 25 lizalicu, griješiš jer si neispavana zato što on ne spava do jedan noću.

Da li se sjećate vremena kada su stariji bili autoritet? Ja se sjećam vrlo dobro. Voljela sam te čvrsto utemeljene granice. Bio je dovoljan ćaletov prijekorni pogled za stolom da mi bude odmah jasno da se supa ne srče i da se ne priča punih usta. Nastavnici su se poštovali ustajanjem kad uđu u učionicu, gromkim: “Dobar dan”, urađenim domaćim i urednom školskom keceljom.

Roditelji su bili red i zakon. Babe i djedove smo slušali jer se to od nas očekivalo i to nikome nije predstavljalo problem. Ako nisi dobar u školi, prosto si na.ebao, nema tu šta dalje da se priča. Nema napolje, nema bicikl, nema džeparac, srećan ako ne dobiješ papučom po dupetu odmah poslije roditeljskog. Riječ roditelja je posljednja. Ako poslije izgovoriš makar: “Dobro”, slijedi upozorenje: Ako li te ja opandrčim ima da zujiš tri dana, jes’ čuo? Moja je zadnja. I ti onda samo klimneš glavom, ne isplati ti se da rizikuješ da fasuješ kaznu, ide vikend. Najgore što može da ti se desi je da cijeli vikend trebiš sa babom pirinač. Mnogo pirinča. Ili da čistiš klice sa dvjesta kila proklijalih krompira u podrumu.

“Ako nisi dobar u školi, prosto si na.ebao, nema tu šta dalje da se priča. Nema napolje, nema bicikl, nema džeparac, srećan ako ne dobiješ papučom po dupetu odmah poslije roditeljskog. “Znao se red u vezi svega, i mi smo ga odrastajući prihvatali kao čvrsto postavljenu granicu koja se ne prelazi. Ne voliš boraniju za ručak? Ješćeš je za večeru. Nećeš ni za večeru? Čeka te ta ista boranija za doručak. Onda skapiraš koliko je to ogavno, pa je pojedeš za ručak kad ti je posluže.

Šta ima slatko? Ima jabuke. Nešto slađe? Ima jaje sa šećerom ili narendaj jabuke sa šećerom, jedi šećer, ne znam…Ima još pet dana do penzije, tada će biti sladoleda. Nagrade za odličan uspjeh u školi i opšte dobro vladanje su bile vrlo skromne i mi smo im se beskrajno radovali. Za odličan uspjeh od ćaleta i keve sam dobijala nešto posebno. Pamtim prvi vokmen. I učila sam za taj vokmen dan i noć, pisala referate, popravljala ocjene samo da u hodu mogu da slušam Blondie i Depeche Mode u zelenim starkama koje sam dobila prošle godine za odličan uspjeh. Starke su bile najbolje što si mogao u to vrijeme da posjeduješ od obuće, ako ti ih neko donese iz Amerike, u suprotnom dobiješ neke patike na čičak iz Borovo prodavnice i vozi, dok se ne pocjepaju to ti je što ti je.

Ne mogu da skapiram šta se u međuvremenu promjenilo u vezi vaspitavanja djece i sistema nagrađivanja. Djeca danas imaju mnogo toga, i ničemu se posebno ne raduju. Lijenost i objesnost se tretiraju kao ’pa takav je šta ću mu ja’. Šta se deslilo sa igrama ledeni čika, žmurke, lastiš, care, care gospodare? Internet se desio. Parkove i dvorišta su zamjenile socijalne mreže. Preko noći. Podmuklo. Mi smo to prihvatili. Pozdravili. Pridružili se tom vidu druženja za koje je potreban samo računar i struja. Djeca se druže online. Unutra.

“Ne mogu da skapiram šta se u međuvremenu promjenilo u vezi vaspitavanja djece i sistema nagrađivanja. Djeca danas imaju mnogo toga, i ničemu se posebno ne raduju. Lijenost i objesnost se tretiraju kao ’pa takav je šta ću mu ja”.

“Kao roditelj, slijedila sam starinski recept mojih roditelja kako da ti djeca ne pojedu mozak ili kako da ostaneš normalan, autoritativan i da imaš neograničenu slobodu kretanja.

Kao da je postao trend da granice ne postoje ili roditelji ne umiju da ih postave i održe stabilnim. U suštini se promjenilo to što se djeca tretiraju kao da su od morske pjene. Ponekad tako stanem i posmatram mlade roditelje po parkovima. I bude mi ih žao. Vidim da se batrgaju, isfrustrirani su, ne mogu da savladaju rođeno dijete od četiri godine. Jure za njima sa šerpicama po parku i hrane ih u trku, jer “on samo tako hoće da jede”.

Trče za njima da im spriječe pad. Pusti ga da padne bre, kako će da razvije motoriku sopstvenih ruku i nogu ako ne zna da postoji i ta mogućnost…da padne. ‘Moj ne jede spanać, moj ne jede meso, samo krompir oće, ovaj moj ne spava do ponoći’. Šta bre ne spava, pa lijepo piše u knjizi dr Spoka: Stavite ga u krevet nahranjenog, presvučenog i ugasite svjetlo. U devet u krevet bre. Plači, zaboli me, i ja sam živ stvor. Gdje je mojih pet minuta?

“Ponekad tako stanem i posmatram mlade roditelje po parkovima. I bude mi ih žao. Vidim da se batrgaju, isfrustrirani su, ne mogu da savladaju rođeno dijete od četiri godine.”Sve lijepo piše u best seleru ‘Kako odgajati dijete.’ Mislim da je većina nas naslijedila tu knjigu. Od koga? Od naših roditelja. Šta mislite čemu im je služila knjiga? Da vide kako treba. I meni je ostala u amanet i pročitala sam je i primjenila od korica do korica.

Ja sam njih rodila, ne oni mene. Postoji vrijeme i mjesto za jelo, spavanje, igru i tu nema kompromisa. To je prosto tako. Nije svrha roditeljstva da mu budeš rob, već da napraviš od njega čestito ljudsko biće sa stečenim zdravim navikama. Da sa djetetom izgradiš zdrav, razuman odnos gdje se zna da je međusobno poštovanje najbitnije, kao I dosljednost svakog izgovorenog pravila.

– Izvinite, reče mi jedna mlada žena, dijete vam jede zemlju.

– Znam, neka jede ako mu se sviđa. To je mala životinja, ako mu ne bude po volji, pljunuće je.

Ja sam njih rodila, ne oni mene. Postoji vrijeme i mjesto za jelo, spavanje, igru i tu nema kompromisa. To je prosto tako. Nije svrha roditeljstva da mu budeš rob, već da napraviš od njega čestito ljudsko biće sa stečenim zdravim navikama.

Nisam stekla mnogo istomišljenika u tim spontano, zajedničkim okupljanjima po parkovima. Mnogima sam djelovala čudno i klonili su me se. I to sam razumjela. Nisam pričala, dok mi se ne postavi pitanje. Tvoje dijete, tvoja briga. Žao mi je da te slušam koliko silno griješiš mlada ženo.

Griješiš jer si ga pustila da se baca po betonu i da te šutira jer nije dobio dvaespetu lizalicu, griješiš jer si neispavana zato što on ne spava do jedan noću.

Griješiš što mu plaćaš lizalicama da bude dobar prema tebi i drugima. Griješiš jer mu stalno brišeš ruke vlažnim maramicama.

Griješiš jer ga učiš da će ga svaki pas ujesti, i svaka mačka ogrebati. Griješiš što je gojazan, u pelenama sa cuclom, a ima četiri i po godine i zubi su mu crni od karijesa.

Griješiš što mu ne daš da ide u pijesak da se ne bi isprljao, i na tobogan da ti ne bi morala da ga hvataš, jer će mu se guzica pregrubo prizemljiti za tvoj kriterijum. Onda će plakati…a ti si ostala bez slatkiša u toj tvojoj torbi sa dezenom pačića. Žao mi te ženo.

Žao mi te jer znam u šta ćeš da se pretvoriš. U ono što nikome ne prija. Čak ni tom djetetu.

Podijelite ovu priču sa prijateljima! 😉
Advertisement
FOTO: atma.hr

Jednom ćeš shvatiti da si ostala sama!

Jednom ćeš shvatiti da si ostala sama…

U stvari uvijek si bila sama, ali ta spoznaja obično kasni. Roditelji umiru, muževi umiru ili se mijenjaju, ljubavnici varaju, djeca rastu… Ili sama odlaziš, jer postupno postaju stranci. Ruši se ono što je, još jučer, funkcioniralo.
Nije bitno što će se dogoditi, zapamti: samoća je uvijek iza leđa. Zrelost – je sposobnost biti sama, bez dramatike, s mudrošću.

Pripremajte se za to na vrijeme. Evo, kako:

1. Svi, osim najbližih su zamjenjivi

Puštaj nove ljude u svoj život, čak, i ako još ne primjećuješ posjedujete li išta zajedničko.

2. Oprosti svima kojima možeš, ostale zaboravi

Zaborav – najbolja kazna i najbolji lijek. I nikada se ni s kim ne raspravljaj, bolje uradi sebi manikuru.

3. Ne žuri

Sve što se brzo događa, nije dugog vijeka. Ako doista nešto želiš – uradit ćeš to. Ako si se predomislila, znači nije bilo značajno. Rizične želje i postupci odlaze, daj im da se “slegnu”. Radi ono u čemu nisi sigurna, samo onda, ako te ta želja proganja već duže vrijeme.

4. Ova točka dopunjuje prethodnu: ako nešto zaista želiš i smatraš to ispravnim – djeluj!

Želje – i jesu život. Daj želji da živi unutar tebe i slijedi je. Ako nije nestala, ispuni je.

5. Radi što želiš, ali pobrini se za svoj duh i tijelo, inače će ti se, iznenada, osvetiti.

Stekni naviku osluškivanja što duh i tijelo žele, i ispuni im želju. To. Ako nisi nikad slušala svoju dušu i tijelo, i ne znaš kako govore, počni od jednostavnih stvari, poput čitanja knjiga, molitve, meditacije, zdravije prehrane, laganih šetnji, plivanja, ili joge. Dalje će se sve dogoditi, samo od sebe: duh i tijelo čekaju da budu uslišeni.

6. Romantika, ljubav i strast 

Ali ako ih pomiješaš sa seksom, možeš ostati bez svega. A to je štetno, i ne previše pametno. Neka romantika i ljubav žive u tvom životu s novim muškarcem.

7. Posljednja stvar koja te treba brinuti: što će o tebi pomisliti ljudi

Ljudi uglavnom misle o sebi, a također i o tebi – mjereći prema svojim uvjerenjima.

8. Boj se sigurnosti, rutine, predvidljivosti

Sigurnost – početak senilnosti. Sumnjaj, dopuštaj druge varijante, ostavljaj otvorenim puteve za povlačenja. Sumnjam u svaku točku koju sam napisala. Ali, ipak ostavit ću sve kako jeste. Jednog dana ostat ću sama, i provjeriti jeli ovo, zaista korisno.

9. Ovo je jedinstvena točka, u koju ne sumnjam: čuvajte prijatelje

Jako je vrijedno skupljati i njegovati dobra prijateljstva.

Jednog dana, kada shvatim da sam ostala sama, oni će doći i reći: Jesi li normalna, pa imaš nas!

I to je istina.

Autor: Polina Gaverdovskaja

Podijelite ovu priču sa prijateljima! 😉
Advertisement
Nastavi da čitaš...

Kao što ste sigurno već više puta čuli, lepota je u oku posmatrača. A iz kog ugla na nju gledaju poznate žene, saznajte u njihovim izrekama.

Uhvatite deo njihove mudrosti i, ako već niste, stvorite svoju, ali pravu sliku onoga što je istinski lepo!

“Najlepše stvari u životu nisu vidljive i ne mogu se dotaknuti, ali se osete u srcu.” – Helen Keler

“Dok sam bila devojčica niko mi nikad nije rekao da sam lepa. Svim devojčica bi se trebalo govoriti kako su lepe, makar i ako nisu.” – Merilin Monro

“Lepota žene nije u odeći koju nosi, njenoj figuri ili načinu na koji češlja kosu. Lepota žene mora biti vidljiva u njenim očima, jer to su vrata do njenog srca – mesta gde ljubav caruje.” – Odri Hepbern

“Znate li kad se osećam najlepše? Kad sam s prijateljicama i družimo se u našem malenom krugu.” – Dženifer Aniston

“Majka mi je uvek govorila. Bez obzira koliko je kasno, uvek skini šminku! Uvek!” – Ketrin Zita Džons

“Kada žena prestane da crveni, izgubila je najjače oružje svog šarma.” – Elizabet Tejlor

“Žene mi često prilaze s pitanjem: “Hoću li ja izgledati poput tebe nakon što zatrudnim i rodim dete?“. Ja im odgovoram: “Pa, jeste li pre izgledali poput mene?”. Ljudi, nemojte se zavaravati.” – Hajdi Klum

“Ključ lepote je gledati u nekog ko vas zapravo voli.” – Džulija Roberts

“Ponekad se ženi dogodi da je lepša sa 29, nego što je bila 10 godina ranije.” – Džejn Ostin

Sebičnost uvek mora biti oproštena, jer nema nade za njen lek: Ovako je govorila Džejn Ostin!

“Lepota je u vama i reflektuje se u očima. Nije fizička.” – Sofija Loren

“Lepota nije uzrok nečega, ona je to što jeste.” – Emili Dikinson

“Ljudi često kažu da je lepota u očima posmatrača, a ja kažem da je totalno oslobađajuće shvatiti da si ti posmatrač. To nas osnažuje da potražimo lepotu na mestima gde se ostali ne usuđuju, uključujući i u nama samima. ” – Salma Hajek

Podijelite ovu priču sa prijateljima! 😉
Advertisement
Nastavi da čitaš...

1. Lepota kod žene postaje problem samo u dva slučaja: kada je nema i kada ne postoji ništa osim te lepote.

2. Nama, zapravo, ništa ne pripada: ni naši supružnici, ni naša deca. Mi možemo samo da delimo nešto sa ljudima koje volimo.

3. Žena može da voli kao da nikada neće otići. Ali, može doći takav dan kada će otići kao da nikada nije ni volela.

4. Za mene, starenje znači postajanje boljim od onoga što si bio!

5. Ljudi mogu da oproste drugima pamet, čak i talenat, ali uspeh i lepotu – nikada.

6. Šta ću da radim kada ostarim i kada me moj odraz u ogledalu ne bude radovao? Isto što je radila i moja majka. Neću se gledati u ogledalu – gledaću u svoju decu.

7. Uvek govorim mladim devojkama: „Naučite da volite svoje telo!“ Zato što savršenstvo ne postoji, i sasvim je očigledno da žene nisu ništa manje lepe od mršavih devojaka. Jednostavno, treba da naučite da prihvatite sebe onakvima kakvi jeste.

8. Svima su potrebne iluzije. I, baš zato volimo filmove.

9. Nizašta na svetu ne bih volela da ponovo imam 20 godina. Sada sam mnogo srećnija nego tada, zato što u tom dobu spoznajemo sebe, pokušavamo da shvatimo šta želimo da budemo, patimo zbog nesigurnosti… Sada tačno znam šta mi je potrebno i bez čega mogu da živim.

10. Biti lep sa 20 godina – to je prirodno. Kada ste lepi sa 35 ili 45 – to je životna pozicija.

11. Po mom mišljenju, glupo je, s obzirom na mladost i lepotu, da postanete „sponzoruša“ nekog sa dubljim džepom, da besomučno trošite život na svakakve zabave. Lepota nam je potrebna kao pomoć da nađemo harmoniju, ljubav i smisao u ovom haotičnom svetu.

12. Ne treba da mrzite ljude koji vam zavide, oni samo priznaju da ste bolji od njih.

13. Lepota dolazi do izražaja i postaje zanimljiva samo kada je pokrivena odećom.

14. Ženstvenost – to je harmonija, prirodnost i senzualnost.

15. Ne razumem žene koje kažu da ih ponižava to što ih muškarci žele. Mislim da one, jednostavno, nisu u skladu same sa sobom.

Podijelite ovu priču sa prijateljima! 😉
Advertisement
Nastavi da čitaš...
FOTO: alternativainformacije

Uputstvo za svaku ženu: Mala torba, velika sloboda

Ukoliko se želite riješiti problema u životu, najjednostavniji način je da promijenite svoj stil odijevanja.

Svojedobno sam po svijetu šalabajzala s velikim torbetinama i u suknjama s rastezljivim strukom koje su padale preko koljena. Izgledala sam poput intelektualke nježna srca koja pokušava spasiti svijet, a bilo bi bolje da se ubije ili promijeni frizuru. Uglavnom, moje lice odavalo je osobu koja ne zna odbiti kolegu s posla kad je ovaj zamoli da mu bude jamac za stambeni kredit sljedećih sto i pet godina.

Na sastancima razrednika kroz osnovno i srednje obrazovanje moje predrage dječice obvezatno sam birana u savjet “Doma i škole” jer netko poput mene s king size torbom i u plitkim cipelama u kojima je ravnoteža uvijek zagarantirana, zaslužuje kaznu da sastanči i mlati praznu slamu o tome što bi trebalo promijeniti u sustavu školovanja umjesto da pije koktele na obali mora. S vremenom sam uočila da mi torba neprimjetno raste, raste i raste: u nju su upadale knjige za lektiru koje je trebalo posuditi ili vratiti, rukopisi koje nisam pročitala na poslu, razne alatke, pipe i kistovi, “uradi sam” literatura, lončanice s cvijećem, pribor za prvu pomoć, sklopivi kišobrani i veste u kojima i najzgodnija manekenka izgleda kao frustrirana domaćica iz provincije. Prvo sam zamrzila torbu, a onda sebe i svoju glupost. Što se tiče suknje ona se zbog kroja i gumice u struku mogla rastezati do mile volje na istok i zapad, sjever i jug. Naravno, tijelo je iskoristilo mogućnost da se širi u svim smjerovima, pa se širilo. Kako je duša također bila dobrostiva počela je nakuhavati jela za drage i nedrage, prijatelje i prolaznike, obitelj i plemena, za rođendane, vjenčanja i sprovode unutar mjesne zajednice. Svu svoju osobnost ubacila je u rajčice i zafrige, umake i sosove, roštilje i cušpajze, knedle i salate, ribu na lešo i pudinge, palačinke i kolače, torte i sladolede. Noge su mi od silnog rada otežale, a stopala rasla, cipele postajale sve ravnije, na kraju sam kupovala one u obliku peraja da bih mogla što radosnije plivati svojim životom.

U međuvremenu sam postala krsna kuma trima djevojčicama, vjenčana kuma rođenoj sestri koja se udala za propalicu, jamac za kratkoročni kredit za auto prijatelju iz djetinjstva, a posudila sam i svoju ušteđevinu jednom tipu koji je bankrotirao pa su mu kamatari promijenili opis tako da sam se sažalila nad njegovom zlom sudbinom i prestala uplaćivati vlastite rate za struju i centralno grijanje, te mi je zaprijetila ovrha nektretnina i ćuza. Jednog dana razgledavajući na rasprodaji opet poveću torbu s bezbroj džepova u koje svašta stane, dotaknula me, bolje rečeno šljagnula me Božja ruka, a potom je Svevišnji zaurlikao: Ukoliko ikada više kupiš torbu veću od deset centimetara kvadratnih u tlocrtu, spalit ću te na lomači! Tras! Pljas! Zviju! U hipu, u stotinki sekunde doživjela sam prosvjetljenje. Lomača je lomača, Bog je Bog, a naredba je naredba. Život je, zapravo, jednostavan. Trube su zatrubjele, more se otvorilo.

Kao prava preobraćenica s gađenjem sam vratila prostrani artikl na svoje mjesto i odlučila sasvim promijeniti stil života. Došla sam doma ljuta kao guja i izbacila iz stana sve odjevne predmete u kojima sam se ugodno osjećala, vrećaste haljine, kojekakve trenirke i šlafroke; zatim pedesetlitarske lončuge i tave čiji obujam je bio dovoljan da četveročlanu obitelj zaštiti od kiše ukoliko je potrebno, ledenice, jedaći pribor za sto osoba, prekobrojne tanjure i zdjele za salate, a smočnicu sam u navali energije u tri sata pretvorila u sobičak za ljenčarenje, dokolicu i nemišljenje. Sve sam to obavila prije nego su se najdraži vratili kući: još sam stigla nabaviti sedam najmanjih torbica na svijetu, kupila tri para cipela s visokim, šiljastim, šiljastim petama i dva svijetloplava kostimića broj premala u kojima sam jedva mogla disati. Znala sam da će nova mondura otjerati od mene napasnike, parazite, vampire, dokoličare i jadnike. Dok sam nabadala u štiklama po ulici pazeći da se ne stropoštam na asfalt ili ne uglavim u tramvajskoj šini, napokon sam bila usredotočena samo na sebe, a ne na budućnost i egzistencijalna pitanja ekonomskog karaktera. Odjednom sam razmišljala jedino o tome kako disati a da se ušici na kostimu ne rasparaju, kako prijeći križanje dok traje zeleno svjetlo, a moje noge drhture od nedostatka sigurnosti i spretnosti. U ruci sam imala jedino minijaturnu torbicu kojom sam mahala lijevo-desno održavajući ravnotežu, a u torbici najmanji novčanik na svijetu, kreditnu i osobnu karticu i ruž. Izbacila sam fotografije djece, muža i psa, četverolisne djeteline, plastičnog praščića i članske iskaznice kojekakvih udruženja, i mada sam zapravo bauljala, činilo mi se da letim.

S malom torbicom, naime, i problemi se smanje, a ljudi vas počnu više cijeniti. Kad su me djeca ugledala onako sapetu, nesposobnu za rad, odmah su se primila spremanja sobe, glačanja, bacanja smeća i nikad me više nisu zapitala da im posuđujem lektirne naslove u knjižnici. Muž me počeo izvoditi na ručkove, jer se asortiman jedaćeg pribora svih vrsta i oblika neprestano i uporno smanjivao. I u kući sam počela boraviti u elegantnim, strukiranim haljinama s volanima, a na noge sam navukla ružičaste natikače s perjem čija je peta svako malo rasla. Znate, na gazelu se ne mogu staviti bisage, a na magarca mogu. Ako razvijete krhkost, sve probleme će početi rješavati netko drugi. Uglavnom, prestala sam izgledati kao Anka Partizanka koja gradi autoceste i trasira željezničke pruge i pretvorila se u Trnoružicu. Kakav odmor! Kakva bajka! Još sam i zacementirala umjetne nokte na prste, dovoljno dugačke da izgledaju seksi i ništa više ni manje od toga. Kad sam ih namazala crvenim lakom, svi su shvatili da odustajem od prizemnih poslova i prizemnosti u širem smislu i na sastancima uredništva biblioteke “Razdor” počeli su me gledati s uvažavanjem. Čeljad oko mene, uključujući i muža, misle da imam bogatog i tajnog ljubavnika. Puštam ih da misle što žele i ludo se zabavljam. Naučila sam hodati u štiklama bez popikavanja, pocupkivanja, izvrtanja gležnjeva, lomova kostiju i čini mi da sam pronašla sebe.

Hm, da, potvrđuje mi dragi Bog. Govorio sam ti oduvijek da je život je-dno-sta-van. To znaju Forest Gump, mali Ivica, Mujo i Haso, dobri vojak Švejk, Barbie i još poneki. Ma, trebala si kupiti najmanju torbicu odmah u početku. Ali nikad nije kasno, i zapamti, dijete moje: uvijek možeš biti još slobodnija i još, još sretnija!

-Sanja Pilić

Podijelite ovu priču sa prijateljima! 😉
Advertisement
Nastavi da čitaš...

MoŽda vam se svidi...